Na predstavljanju knjige Bezdani hrvatske kalvarije razgovarali smo s moderatorom Zdravkom Lebom. U fokusu je bio njegov pogled na otvaranje prešućenih tema i ulogu koju ovakvi projekti imaju u očuvanju povijesnog sjećanja.
Lebo je organizirao i pripadajuću tribinu, a cijeli proces dugo je trajao jer je riječ o složenom poslu. Ipak, ovaj umirovljeni časnik Hrvatske vojske uspio je prikupiti materijale, izdati djelo Zvonimira Bukovine i tako bitno doprinijeti istini. Zanimanje za događaj bilo je veliko. “Knjiga je bila pripremljena 2010. godine i bila u arhivi, nije došla do čitatelja. Pitanje je kakva bi sudbina bila da ju nismo izvukli iz zaborava. Hvala Bogu, pokojnom Zvonimiru Bukovini i njegovoj obitelji. U knjigu je uložen izuzetan napor i hrabrost. Vrlo je potresna za čitanje, ali to je istina koju moramo znati“, rekao je.
Govoreći o istini, postavlja se pitanje koliko je danas teško s njom izići pred ljude. Mladi možda nisu svjesni što se događalo, dok se mnogi stariji nerijetko od istine sklanjaju. Ona nije uvijek dobrodošla, ali njezino je razotkrivanje važno kako bi pronašli mir oni koji su poginuli.
Važnost suočavanja s poviješću i čuvanja sjećanja na žrtve
Lebo je pročitao jednu poslovicu, koja glasi da je narod koji ne poznaje vlastitu povijest osuđen na ponavljanje. “To je najgore, ne daj Bože nikada da se ponove ove krvave tragedije. Egzekucije su se događale nakon što je rat završio, desetog, 11. i 12., kako se piše u knjizi. Gledajući metodologiju zločina u tom poraću i uspoređujući ju s onom koja se dogodila u Domovinskom ratu, zapravo gotovo da se ponavlja. Ne ponavlja se jedino što se ovdje do devedesetih moralo šutjeti o grobištima, a i poslije toga potiho se govori, i danas s oprezom”, primijetio je Lebo.
“Vidimo da grobišta u Vukovaru doživljavaju premještanja primarno, sekundarno, čak i tercijarno. Vidimo ovo smetlište i te strahote. Dakle, dobro je našim mladima prenijeti istinu. Nažalost, povijest je puna ratova. Ta znanja sigurno su korisna i ne smijemo to zaboravljati, kako radi budućnosti, tako i radi čuvanja kulture sjećanja prema nedužnim ljudima koji su stradali, bez obzira koje krvi bili”, zaključio je.
Neobilježena grobišta jedan od najosjetljivijih problema
Otvara se i pitanje daljnjih koraka. Iako je knjiga predstavljena, još uvijek postoje grobišta koja nisu obilježena, a pojedine žrtve tek treba ekshumirati i dostojno im odati počast. “Narod koji zaboravi svoju povijest nema budućnost. Stoga bismo mi htjeli obilježiti grobišta da do same ekshumacije znamo gdje su ta mjesta kako se ne bi događala oskrvnuća. Nedavno smo imali radove na novom groblju. Morala se dogoditi ekshumacija, nismo se mogli tim prostorom koristiti. Ajmo reći da i na taj način ona opterećuju, a na ove sve druge da i ne pričamo”, kazao je.
“Evo, i večeras mi se javila jedna gospođa koja zna čovjeka koji zna točnu poziciju jedne lokacije. Tako mi je prenijela, uzeo sam broj mobitela. Sad namjeravamo dalje prikupljati podatke i to ćemo raditi kako iz ovih izvora koje još možemo prikupiti od svjedoka, tako od obavljenih ekshumacija. Ondje je puno korisnih podataka koje također treba uobličiti u jedan dokument koji će imati svoj početak i kraj”, ustvrdio je Zdravko Lebo.
Ovo je tek još jedan korak u dugom procesu čuvanja sjećanja i razumijevanja povijesti.
