U dvorištu kuće Krulc organizirana je mala škola arheologije u kojoj su sudjelovali učenici OŠ Ante Kovačića iz Marije Gorice i OŠ Ivane Brlić Mažuranić iz Prigorja Brdovečkog.
Svi materijali su učenicima bili osigurani, a radionice su sufinancirane kroz UIP TRANS RIVERS i kroz programe javnih potreba u kulturi Zagrebačke županije.
Održane su dvije radionice i to izrada pribora i tkanje na malim tkalačkim stanovima koje su koristili ljudi u prapovijesti. Druga radionica je 3D printanje malih kaciga tipa Sveti Križ – kakva je pronađena u ratničkom grobu na Svetom Križu.
Janja Mavrović Mokos: “Danas je došlo puno djece na radionicu i to nam je jako drago. Malo nas je korona usporila te nismo dvije godine imali radionice, ali eto krenuli smo i nadam se da ćemo nastaviti svake godine. Imamo dobar odaziv zajednice i moram reći da nam je to jako drago. Ovdje se radi o lokalno koncipiranom projektu. Cilj je da lokalna zajednica stekne uvid u arheološku baštinu, da je zna cijeniti i da mi kao arheolozi doprinesemo toj nekakvoj baštini. Imamo odličnu suradnju s velikim i malima, s učiteljima povijesti iz osnovnih škola, ljudi nam se odazivu na predavanja i različite aktivnosti koje organiziramo. Radionice su organizirane na način da poveže povijest i moderno. S jedne strane su radionice tkanja odnosno način kako se tkalo u prapovijesti. I to imamo materijal kojeg smo mi pronašli na Svetom Križu, iz kuće koja je stara 2500 godina iz 5. stoljeća prije Krista. To je taj dio vezan uz prapovijest i povijest. S druge strane smo uklopili modernu tehnologiju, isprintali smo kacige kakve su pronađene na Svetom Križu, koje su jedinstvene na svijetu. Dječica na tu kacigu koja je isprintana na 3D printeru, lijepe šiljke koje su toliko karakteristični za tu kacigu, a kolega koji inače radi na 3D printerima je djeci objasnio i uputio ih kako se radi na 3D printeru. Za iduću godinu su kroz projekt osigurana sredstva za istraživanja i mi se toplo nadamo da će to biti treća i zadnja kampanja u kojoj ćemo pronaći cijelu kuću do kraja, da nađemo kompletne gabarite, da znamo koliko je bila dugačka, koliko je bila široka i na koji je način bila građena. To nam je želja iz nekoliko razloga. Nakon što je mi nađemo cijelu, onda mi možemo napraviti 3D animaciju i na taj način pokazati široj zajednici kako je izgledala ta kuća iz 5. stoljeća prije Krista, to nam je prvi cilj, a drugi cilj je da možemo druge godine održavati s djecom radionice gdje bi oni to kroz maketarstvo sami radili, lijepili i bojali. Sveti Križ je kao lokalitet član jedne kulturne rute koja je certificirana od Vijeća Europe i hrvatski arheolozi su začetnici te rute, dakle ideja je potekla iz Hrvatske, a ruta se zove Iron Age Danube Ruta (https://www.google.com/urlsa=t&source=web&rct=j&url=https://hr.ironagedanuberoute.com/&ved=2ahUKEwjjnuh_JvzAhUS_7sIHWGNBd8QFnoECAkQAg&usg=AOvVaw357TOL5JUaEiuPdOticRLg). Sveti Križ je član te rute tako da ćemo i kroz to, a certifikat Vijeća Europe nije mala stvar, brendirati Sveti Križ i taj cijeli arheološki dio.
Učenici su doista uživali u radionicama, stoga smo uzeli izjavu od voditelja radionice 3D printanja Romana Rupčića koji je došao iz OŠ Iver iz Sesvetskog Kraljevca.
“Mi danas na ovoj radionici radimo 3D modeliranje, djeca će se upoznati s principom 3D printanja. Pripremili smo kacige u 3D modelu, one su nacrtane i isprintane na 3D printeru. To je danas jedna moderna i brzorastuća tehnologija, vrlo zanimljiva za djecu, a s druge strane mogućnost te tehnologije su jako velike.
Pogotovo za školsku djecu i pruža im jako velike mogućnosti. Ja radim u školi, predajem tehnički te isto tako imam neke izvannastavne aktivnosti u kojima se bavimo 3D modeliranjem i printanjem.
Djeca su oduševljenja s 3D printerom, pogotovo kada nauče crtati u programima i onda sve ono što nacrtaju u 3D-u, kada to vide i prime u ruke onda im to pune više znači nego da samo vide na računalu.
Dostupnost printera je velika, jer su sve jeftiniji i jeftiniji, a niti materijal nije toliko skup. A današnju radionicu smo prvo izradili 3D sken kacige, isprintali smo je na način da je cijela popunjena kao 3D model. Kasnije smo tu kacigu malo uređivali, pa smo došli do neke prave kacige, koja ima neku šupljinu, a obzirom da je to artefakt pa je dosta nepravilan, onda smo ipak morali, radi potrebe lakšeg printa smo nacrtali novi model i izradili ga. Za print veličine originalne kacige potrebno je ipak jedno određeno vrijeme, a trajalo je gotovo 14 sati, ipak smo kacige smanjili pa smo došli do nekih 6 sati printa. Možda to zvuči jako puno, ali to je doista neko normalno vrijeme jer u 3D printu možete raditi nešto drugo, što ne možete raditi nigdje drugdje. Primjerice da se ova kaciga ide raditi od drveta, metala ili bronce trebalo bi ipak znatno više vremena. Što se tiče plastike koju koristimo ona je bazirana na prirodnoj bazi i ona se bez problema može koristiti s djecom jer ne ispušta nikakve štetne spojeve. Jako sam zadovoljan radionicom i djecom koja su odlučila lijepu subotu odvojiti za nova znanja” zaključio je voditelj radionice Roman Rupčić.
Djeca su odlično prihvatili tkanje, pa smo upitali voditeljice za njihove impresije. Franka Ovčarić – doktorantica i asistentica na projektu: “Kolegica Julija i ja se bavimo popularizacijom znanosti na ovaj način, ova je radionica veoma laka i nezahtjevna za pripremu, a djeci se jako sviđa jer si svoje radove nakon radionice mogu ponijeti doma. To su u pravilu darovi za baku, didu, mamu, tatu…
Djeci se sve to jako sviđa jer je jako šareno. Nama je cilj to što radimo, što je moguće više raširiti među ljudima, arheologija je mali krug ljudi i malo to znači kada mi to samo među sobom pokazujemo. Danas je jako bitno popularizirati samu znanost koja je često namijenjena uskom krugu ljudi, najčešće znanstvenicima. Danas se ide prema tome da se znanost raširi među ljudima koji u krajnosti trebaju znati svoju kulturu, baštinu i naravno otkud su došli. Mene je oduvijek zanimala povijest i samim time arheologija, a pogotovo prapovijest o kojoj znamo jako malo, a pogotovo u našem prostoru gdje nije bilo pisma. Sve što mi iskopamo daje nam neki novi uvid kako su naši preci živjeli. Mene ta istraživanja zanimaju i zato sam se odlučila time baviti. Naši su preci nekada živjeli veoma slično kao mi danas. Mi danas zahvaljujući različitim emisijama, filmovima imamo iskrivljene percepcije o tome da su oni bili jako primitivni i nazadni. Danas se primjerice tka na isti način, samo to više ne radi osoba, već stroj. Kuće su se prije 100 godina gradile na sličan način gradnje kao što su i oni imali. Primjerice imali su keramičko posuđe i mi smo puno bliže njima nego što smo toga svjesni.
Julija Fileš Kramberger – doktorantica na Odsjeku za arheologiju i asistentica na projektu Hrvatske naklade za znanost: “Djecu jako interesiraju radionice tkanja, jer imaju slobodu izraziti svoju kreativnost i jer je sve šareno.
Opet kroz radionicu nauče nešto o starim načinima tkanja, pogotovo onima iz prapovijesti. Sve skupa je zapravo jedna zaokružena priča, jer se uči o svojoj vlastitoj baštini kroz šarene boje i kreativnost. Tkanje je poznato na našim prostorima u središnjoj Europi već jako dugo. Već od razdoblja neolitika prije više od 8000 godina, tako da skoro svako naselje iz tih razdoblja ima nalaze vezane uz proizvodnju tekstila pogotovo pribor izrađen od gline. Za nas nije iznenađenje i da na našim prostorima i lokalitetima ima takvog pribora. Ima ga zapravo mnoštvo, što nam pokazuje da su ljudi na lokalnoj zajednici proizvodili tkaninu, ali uvijek je ugodno naći nešto je dokaz toga su zapravo ljudi na svim područjima radili tkaninu i to na svoj neki način. Ono što bi bilo najbolje, kada bi se na mjestu gdje se tkalo našli izvorni ostatci utega od gline, jer kada ih nađemo na mjestu gdje su se koristili moći ćemo rekonstruirati način tkanja, čak i dimenzije te vrstu određene tkanine.
A na kraju krajeva, možda nam mogu dati uvid u organizaciju tkanja. Ukoliko je u jednom naselju bilo više tkalačkih stanova, onda će naravno biti i više utega. Za budućnost treba kopati još, na većem području pa će se onda teoretski moći rekonstruirati organizacija i način tkanja. Ako pogledamo današnje stanje društva, mlade zanima povijest i kulturna baština, samo nemaju prilike uključiti se u te teme. Baš mislim da kroz ovakve projekte kao što je ovaj naš može se na dosta jednostavan način privući mlade, djecu i starije.
